|
|
Mene je jako teško šokirati,tj. izazvati sažaljenje kod nekih stvari. Ali ovo me je stvarno iznenadilo, znala sam za anoreksiju i bulimiju. Znala sam da je to problem, ali nikada nisam razmišljala o osobama kojima je glavni cilj izgledati kao kostur. Do sada, čitala sam blogove i naletila na četiri,pet bloga gdje cure koje su još u razvoju pišu o svom izgladnjivanju. Ja razumijem kad netko ima višak kilograma da želi smršaviti i to podržavam. Ali kada se netko s 14 godina i 50 kg smatra debelom osobom to nije normalno. Što je tim curama u glavi, neki kažu da je to urođeno. Za mene je to besmislica, to je posljedica današnjeg trulog društva. Kome je uopće palo na pamet da kostur može izgledati privlačno i još su gluplji ljudi koji su prihvatili tu činjenicu.
Ako ta bolest i je urođena, zašto je onda ne pokušavamo izliječiti? Zašto radimo suprotno, zašto potičemo anoreksiju i bulimiju? Zašto se pravimo slijepi?
Ja sam samo u deset minuta naišla na par blogova s anoreksijom i bulimijom, koliko ih onda uopće ima? Cure pišu kako se izgladnjivanju a nitko ne reagira. Čak i suprotno, ima komentara gdje ih prijatelji potiču i podržavaju to izgladnjivanje, čestitaju im.
Kad bi vam neka osoba rekla kako se namjerava ubiti. Što biste učinili, rekli'?
Zar bi možda rekli: „Bravo, ja te podržavam samo naprijed!“ Ne bi, ako ste imalo razumni zaustavili biste je.
Nisam mogla samo tako prijeći preko ovoga,jednostavno nastaviti živjeti u ovom „civiliziranom svijetu“. Ne želim spadati u krug ljudi koji se prave slijepcima...
Kaj je ovo nekoć bio moj blog. Jer ja ne poznam ovu osobu. Pogotovo onu s početka bloga. Ne mogu vjerovati da sam se toliko promijenila. Iz čiste dosade sam počela čitati blog od početka do kraja. I nakon svakog posta zapitala sam se kaj sam to ja napisala, da ne čitam možda tuđi blog. Iskreno doživjela sam šok. Posebno su me iznenadili postevi s početka bloga. Bila sam obična sretna klinka. Iako se ja baš ne sjećam da sam u to vrijeme bila nešto posebno bezbrižna i sretna. I onda se počela polako nazirati osoba koja mi je bliža. Točno sam vidjela kako sam se promijenila, počela sam drukčije pisati. Nisam više pisala o događajima već o brojnim dilemama, osjećajima, o svojoj izgubljenosti. I ta osoba mi je donekle poznata. Zato što se i sada tj.ponekad(primjerice jučer) osjećam, imam ista još ista pitanja. Ali opet to nisam sadašnja ja, drukčija sam. Nisam osoba ni s početka niti s kraja bloga, već sam neka treća osoba,ali negdje duboku u meni ostali su sitni tragovi tih meni naizgled nepoznatih osoba. Smiješno je što sam svojoj nekoć najboljoj frendici pomalo zamjerila što se promijenila. A nisam ni skužila da sam se i sama promijenila. Osjećam se koda sam doživjela prosvjetljenje. Nakon toliko dugo zarobljeništva u ništavilu i tapkanja u mraku osjetila sam dugo očekivanu svjetlost na koju se polako privikavam.
Htjela bih se osloboditi!
Htjela bih biti posebna, drukčija od drugih ali prihvaćena od drugih!
Htjela bih imati svoje jedinstveno i nezamjenjivo društvo!
Htjela bih imati simpatiju!
Htjela bih se povjeriti osobi od koje ne bih trebala ništa sakrivati i koja bi me prihvaćala!
Htjela bih biti normalna šesnaestogodišnja cura!
Htjela bih biti uvijek nasmijana!
Htjela bih biti optimistična, uvijek pronalaziti nešto dobro!
HTJELA BIH ŽIVJETI I UŽIVATI U ŽIVOTU!!!!
I ovo je moj zadnji post.Nema više depresivnih,jadnih,zašto je ovako a ne onako, sretnih postova. Nemam neki posebni razlog, jednostavno ne želim više pisati. Blog je poslužio svojoj svrsi u početku je tu bio za ubijanje dosade, a onda mjesto gdje bi izbacivala svoje misli...Neću ga izbrisati jer ne mogu sve to izbrisati,ipak je tu opisan dio mog života,točnije niti godina dana u kojoj se dogodilo sve i svašta. A i ja sam od onih osoba koja se ne može odvojiti od nekih stvari i onda ih čuvam. Kad pogledam postove na početku i na kraju, toliko se razlikuju.I po sadržaju,načinu pisanja i razmišljanjima,čak sam počela ljepše pisati, postovi su malo duži i jednostavnije pišem,misli lakše prenosim na papir.A prije mi to baš i nije išlo.Kad je došlo vrijeme za zadaćnicu pola sata sam razmišljala koju bi temu,kaj i kako ću pisati.
Možda se jednog dana vratim i ponovno počnem pisati,a ako će se dogoditi neće biti uskoro.
Pozdrav !
THE END
Većina ljudi kaže da se trebamo prilagoditi drugima, treba ih prihvatiti kakvi su, sve njihove dobre i loše strane. I da trebamo opraštati jer nitko nije savršen, bezgrješan.
A što ako te netko povrijedi ,ako zbog te osobe provedeš većinu svog života u suzama...
I onda se ona „promijeni“, u trenu po neznam koji put. Ponaša se koda ništa nije bilo, kao da svi oni upropašteni dani nisu postojali ili su bili samo ružan san. Što onda?
Ne oprostiti, biti hladnokrvan i ne dopustiti „novoj“ osobi da dopre do tebe i ne dijeliti njezino veselje jer ti nisi zaboravio nanesenu tugu i bol. Koja je dio tebe i uvijek će biti.
Ili treba zaboraviti sve te suze,bol i prihvatiti novu osobu , tu iluziju sreće i uživati u kratkim trenucima veselja i nadati se da će iluzija dugo trajati.Iako znamo da će uskoro nestati . Te će opet doći dan kad ćeš pobjeći daleko od drugih da te nitko ne vidi kako plačeš, kako si opet ranjena.
Tada nije jednostavno prihvatiti nekoga, nije jednostavno oprostiti.
I wish I had a metal heart
I could cross the line
I wish that I was half as good
As you think I am
But now that we know for sure they're telling lies when they say
No one gets hurt and therefore nobody dies
You know it's hard to believe anything that you hear
They say the world is round
Wish I was as big as you
You'd have to tell the truth
I'd be nothing you could hurt
Nothing you could use
But now that we know for sure they're telling lies when they say
No one gets hurt and therefore nobody dies
You know it's hard to believe anything that you hear
They say the world is round
The world is round?
I want to be dependable, I want to be courageous and good
I want to be faithful so that I can be heroic and true
I want to be a friend you can rely on you can lean on and trust
I want to understand so I can forgive and be willing to love
I wish I wasn't flesh and blood
I would not be scared
Of bullets built with me in mind
For then i could be saved
My sweet lord take care of me for i think i'm done
Kiss my mother on her cheek and lay my burden down
But now that we know for sure they're telling lies when they say
No one gets hurt and therefore nobody dies
You know it's hard to believe anything that you hear
They say the world is round
The world is round
Evo dokopala sam se interneta, pa da na brzinu napišem postek.
Sretna nova godina...i bla bla već se zna kaj ide poslije te rečenice.
Pozdrav!
Već dugo nisam ništa napisala, ali kad nemam šta. Nemam neki život a i nemam inspiracije. I onda mi je glupo pisati, napišem nekoliko rečenica bez ikakvog sadržaja, smisla...
Napokon su počeli praznici, hvala bogu. Sad ću na miru moći raditi neke stvari, neću razmišljati kaj moram učiti, kaj pišem sutra. Posvetiti ću se sebi samo sebi (a malo i drugima). Prvo polugodište mi je brzo prošlo iako to nisam očekivala.Mislila sam da će trajati cijelu vječnost.Jer nisam se bila nešto uklopila u razred, bila sam (i još jesam) u nekom čudnom razdoblju... Ali sad sve postaje bolje, dobre sam volje, ništa me toliko ne muči. Pronašla sam se s nekim osobama ali to nije ništa posebno. Ocjene nisu loše.I sve u svemu je dobro, nije loše kako je prije znalo biti. Neopisivo sam sretna što sam napokon u nekom mirnom razdoblju, razdoblju gdje sam mirna, sretna i zadovoljna.
Danas me frendica razljutila bolje rečeno razočarala.Idemo skupa u školu, putujemo skupa ne idemo u istu školu. Kad smo same normalno pričamo i zezamo se i sve je super, ali kad se netko pojavi.Ona se promijeni, postaje druga osoba. I nije mi jasno zašto. Što time želi postići. Prihvaćena je u društvu, komunikativna je, nije da je sama ili nešto pa se pokušava približiti nekome. I to je većinu puta tako. Stvarno sam se razočarala u nju. U prijašnjim postevima sam napisala da samo se počele udaljavati. Ona se promijenila i ja sam se promijenila.Jedan dan sam razmišljala i odlučila da bi najbolje bilo da je pustim, da ne pokušavam spasiti to prijateljstvo jer mi se čini nemogućim. Pozdrav :)
...LAKO I TEŠKO...
Lako je biti upisan u nečijem imeniku...
. ..teško je biti upisan u nečijem srcu
Lako je raniti nekoga, tko nas voli...
...teško je zacijeliti tu ranu.
Lako je oprostiti nekome...
. ..teško je moliti oproštaj.
Lako je sanjati svake noći...
...teško je ostvariti svoje snove.
Lako je moliti svake noći...
...teško je pronaći Boga u malim stvarima.
Lako je reći, da ljubimo...
...teško je to pokazati svaki dan.
Lako je misliti na poboljšanja…
...teško je prestati misliti na to i ostvarit.
Lako je primati…
...Teško je davati.
Ovih tjedan dana samo sam živjela za jedno. Svaki dan sam molila bog da mi jutro prođe što prije tako da mogu što prije početi čitati knjigu. Kad sam se probudila samo sam razmišljala o tome kak da mi vrijeme što brže prođe, ali i kad sam počela čitati znala sam da ne mogu baš puno jer tu je škola,kraj godine i svaki sat sve pitaju ali ja sam naravno žrtvovala školu i uživala sam u knjizi odnosno knjigama. Mladi mjesec sam pročitala za dva dana a Pomrčinu sam malo duže ali ipak sam je pročitala do kraja. Ta priča me toliko opčinila, stalno mi je u glavi ili svjesno razmišljam o njoj ili samo odjednom skužim da u podsvijesti razmišljam...Ponekad sam se htjela ubiti jer me to već počelo živcirati da mi se ta priča vrti po glavi. No naravno da mi je drago kaj sam je pročitala i svima je preporučujem.
Više toliko ne pišem posteve malo sam odlučila stati sa pisanjem, jer malo sam u čudnom razdoblju i svakakve misli mi prolaze kroz glavu koje trebam posložiti...Ljudi su mi počeli govoriti da sam u depresiji, frendica mi je čak i odredila vrstu depresije ne sjećam točno koja je ali nije niti važno.U početku sam im objašnjavala da to nije depresije već nešto sasvim deseto. Ni ja sama ne znam šta ali depresije sigurno nije, ali onda sam se predala i sad im samo kimam glavom i puštam ih da me uvjeravaju no neće uspjeti.
Ovo je vjerojatno moj zadnji post barem za nekih mjesec dana ali možda i više...
Napokon, nakon dva mjeseca potrage u ruke sam primila knjigu mladi mjesec od Stephenie Meyer i sada je samo moja hahaha...
Stvarno je nevjerojatno kak nešto tako naizgled nevažno i nebitno može razveseliti čovjeka. Od knjižnice imam taj neki bolesni smiješak.
U posljednje vrijeme me uveseljavaju tako neke stvari, za neke su nevažne ali meni su sve. Ujutro kad se dignem iste sekunde pustim evanescence uzmem olovku u ruke i crtam i tak dok ne shvatim da je došlo vrijeme da moram u školu.
U tih par sati osjećam se koda sam u nekom drugom svijetu iz kojega ne želim izaći. Kad dođe tih pola jedan odma mi padne mrak na oči, kad shvatim da moram ići pred druge ljude i razgovarati a nemam potrebu za razgovorom.
Živim samo za tih par sati samoće ali divne samoće. I još sad kad imam knjigu...
Napokon je došlo to neko mirno razdoblje, gdje se ne osjećam izgubljeno i gdje imam nešto što me uveseljava. Ali čini mi se predobro da bi dugo trajalo, stalno očekujem nešto kaj će mi razoriti tu sreću...
Malo sam zapostavila blog nisam dugo pisala. Imam periode kad skoro svaki dan pišem ali opet zna proći jako puno vremena a da nisam ništa napisala. Kad sam kod perioda trenutačno sam u dobrom. Nisam toliko depresivna, ustvari nisam depresivna već me samo muče neka pitanja svašta mi se vrti po glavi i onda sam loše volje.
Hm... Izgubila sam inspiraciju ne znam kaj bi pisala.
U školi postaje bolje iako se to ne može reći za moje ocjene, nisu mi nešto.Sad bi trebala učiti sve više a ja radim baš suprotno. Ja uvijek radim suprotno, kontra nego drugi.
Danas kad sam čekala bus i smrzavala se vidla sam jednog tipa s tako čudnim očima. Oči su mu lijepe ali čudne. Nekak su crne, ne mogu ih opisati i kad sam ga pogledala nisam mogla maknuti pogled s njega. Ko neki kreten sam blejala u njega.Ovo je sad glupo neko bi mislio da nisam normalna ali kaj ja mogu kad ima neobične oči...
Is life worth crying? by ~krakantas on deviantART
